Sve više i više se priča o obrazovanju u Srbiji. Rad škole je pod znakom pitanja, ocene su izgubile na značajnosti, nastava se drži samo onoliko koliko je neophodno… da li ovo može da se promeni? Do sada možemo reći da se publika podelila na dve strane kada se dotaknemo ove teme: „nastavnici su krivi“ i „učenici su krivi“. Kao neko ko je učenik, mislim da bih trebao negde da napišem moje mišljenje o nastavi i samom obrazovanju, jer ako se ne pitaju učenici o ovome, obrazovanje nikada neće da napreduje.
Koji su ciljevi obrazovanja?
Da bi nešto moglo da funkcioniše što idealnije, moramo da razjasnimo koji je cilj tog nečeg i zašto baš to.
Obrazovni sistem je nastao kako bi narod bio obrazovaniji, imao neku opštu kulturu, koje u velikim razmerama daje bolje društvo, okolinu, uslove za život i način života. Međutim, da li svi u prosveti imaju taj cilj?
Danas su deci mnogo dostupniji i bliži primeri ljudi koji i bez škole i znanja imaju materijalno bogatstvo, a kako niko nema ko da im obijasni da to nije baš idealan život, deca se ugledaju na njih. Nastavnici, koji ne znaju dobre odgovore na pitanja o toj temi, posustaju i odustaju od objašnjavanja i vide da zapravo učenike nije briga za obrazovanjem, pa isto tako onda i nastavnika više nije briga da im prenese znanje.
Sa druge strane, ne krivim ih. Zamislite da imate 30 učenika u odeljenju koji gledaju telefone, gledaju u plafon ili kroz prozor, jer im i prolazni ljudi drže veću pažnju od vas, a vi treba da im prenesete i obijasnite koliko je znanje zapravo bitno. Većina samo odustanu od toga, jer je potrebno veliki trud i napor da se takva situacija promeni. Ili ne?
Problemi
Da bi se rešio neki problem, mora prvo jasno da se deifinišu problemi. Ja kao učenik ne mogu da kažem koji su problemi nastavnika, ali mogu da vam predstavim probleme nas, učenika. Evo na koje teme bih ja obratio pažnju:
- 45 minuta ili ceo dan?
- Ljudi su vizualna bića, zašto se onda nastavnici kriju?
- Dogovor kuću gradi
- Samo nam odgovorite na pitanja
45 minuta ili ceo dan?
Opšte je poznato kako koncentracija kode dece iz generaciju u generaciju je sve manja i slabija. Smatra se da je najveći krivac toga način života, ali i društvene mreže. Nova ispitivanja su pokazala da najveći nivo koncetracije čovek može da ima između 8. i 30. minuta, dok sve izvan tog perioda je napornije za pamćenje. Ali nastava se i dalje drži 45 minuta i veoma je primetno na času da je to jedan od većih problema.
Rešenje:
Ne kažem da bi trebalo da se smanje časovi na 30 minuta, već da se prvih 7 minuta, i poslednjih 15 minuta iskoriste mnogo značajnije i produktivnije. Na primer, kada bi nastavnici onih prvih 7 minuta napravili dobar uvod u lekciju, a zadnjih 15 minuta onda napravili opušteniju atmosferu, gde bi se pričalo o lekciji kao „na kafi“, mislim da bi to popravilo i zainteresovanost ali i samo znanje učenika.
Ljudi su vizuelna bića, zašto se onda nastavnici kriju?
Da se vratim opet na društvene mreže i njihov sadržaj. Video na društvenim mrežama traje najduže minut, ali za taj minut promeni se ogroman broj slika u videu, kako bi nam zadržali pažnju. Kada nam se mozak prilagodi na takav sadržaj, kako mislite onda da nastavnik koji sedi na stolici ceo čas nam drži pažnju? Čak šta više, kada bi i ustao, ne bi bilo dovoljno.
Rešenje:
Kao što sam već napomenuo, videi na internetu promene ogroman broj slika i samim tim i pokreta, tranzicija, animacija u jednom minutu. Nastavnik koji sedi ne može da nam drži pažnju, jer promeni 3 pokreta tokom celog časa (samo kako bi se namestio na stolicu). Umesto toga, kada bi nastavnik ustao, i imao govor kao što je i potrebno, koristio ruke, govor tela, stav, bilo bi mnogo bolje i produktivnije na času. Sem samog nastavnika, problem je i materijal za čas. Teško je danas držati pažnju učenicima ako samo vi pričate dok oni prate statična slova u knjizi. Umesto toga, prezentacije, primeri, videi i praktičan deo, bi zainteresovalo gotovo sve učenike da se uključe u nastavu. Međutim, ko će da se maje sa time…
Dogovor kuću gradi
Oduvek je bila u školi hijerarhija i učenici su učeni da je najbitnije poštovati nastavnika, da je on glavni, da je njegova reč najbitnija. Međutim, možemo da vidimo dokle nas je to dovelo. Slažem se sa time da trebamo da poštujemo nastavnike, i ne samo njih, već i sve ostale zapošljene u školi, ali i učenici traže uzvraćeno poštovanje.
Rešenje:
Do sada sam primetio da najviše naučimo na časovima gde vlada dobra atmosfera. Nije nam potrebno da nastavnik viče i drži disciplinu „pod konac“ već je samo dovoljno da se dogovori sa nama. Ako nastavnik i učenici naprave odgovarajući način rada, pod malo „lakšom“ atmosferom, tada je najveća produktivnost i obe strane u kabinetu dolaze do svog cilja. Plan i program određuje ciljeve i šta treba da učenici nauče na tom času, ali način kako će da nauče mora da bude prilagodljiv samim učenicima.
Samo nam odgovorite na pitanja
Čuveno je ono pitanje koje učenici postavljaju: „A šta će nama ovo“. Zašto nastavnici ne odgovore na to pitanje? Slažem se daće učenik da negoduje ako ne dobije željeni odgovor, ali nastavnik je tu da obijasni zašto je njegov predmet bitan, pa i same lekcije.
Rešenje:
U zadnjih nekoliko godina nastavnički autoritet je „poljuljan“, ali deluje kao da se uopšte nastavnici ni ne trude da to promene. Ako žele da dobiju ponovo sjaj i ugled u očima učenika, moraju da pokažu i razlog za tim. Kada učenici postave pitanje: „A šta će meni ovo“, odgovor mora da bude jasan i da ima smisla. I stvarno bi bilo lepo da se razlikuje od onog: „To mora da znaš, to je osnovna kultura„, to više ne prolazi kod učenika, jer ta „osnovna kultura“ nam se ne prikazuje nigde. Najbolje bi bilo da se uz pomoć praktičnog rada na času i pokaže za šta služi to znanje. Ja sam imao časove gde umesto običnog kontrolnog zadatka sa pitanjima, postavljena je priča kako ja radim u nekoj firmi i imam taj i taj zadatak (a zadaci su uključivali i znanje iz tih lekcija). Smatram da sam tada mnogo više razumeo i naučio, jer mi je bio jasno kako i gde da to što znam primenim.